Sonja Čivčija – Ja nemam razloga za strah

Ja nemam razloga za strah

PRVI GLAS

Primila sam prvu terapiju u sobi koju su zvali P.I.L. Četiri kreveta bila su odvojena pleksiglasom, iznad kreveta bili su postavljeni aparati za održavanje života. P.I.L. je bio povezan velikim otvorom sa "Velikom sobom" u kojoj su također bila četiri kreveta. Iz velike sobe ulazilo se u mali hodnik, u kojem su boravile sestre, a iz tog hodnika ulazilo se u dječju sobu sa krevetićima. Kraj mene je ležao momak visok oko metar i devedeset. Kako je život čudan, ja sam tada imala 21 godinu, on je bio od mene mlađi par godina, a liječili smo se u dječjoj bolnici. Nije pokušao uspostaviti kontakt sa mnom, a niti ja s njim. Prevrtao je kanale na televiziji. Meni je trebala šutnja i mir, nisam imala potrebu za razgovorom. Osjećala sam umor od prethodnih pretraga i trebalo mi je vremena da prihvatim da sam opet bolesna.

Ušla je sestra Kata.

"Sonja, donijela sam ti kahlicu", rekla je. "Ajd’ pokušaj, moraš zbog bubrega." Pomislila sam, ovo je nešto što obavljam u WC-u, a sad pred ovim momkom. Pokrila sam se jorganom, no nije išlo. Bilo mi je tako neugodno. "Pustim te u WC, ali samo ovaj puta, terapija se ne smije prekidati, ok?" Otišla sam u WC. Vratila sam se, a ona mi je izmjerila temperaturu. Okrenula se, zatim, prema onom momku:

"Bora, jesi li upoznao Sonju, ajde objasni joj kakvo je liječenje i koliko će dugo trajati."

Bora se okrenuo prema meni i izvalio: "Bolje da ne znaš što te čeka."

Na to je sestra ljutito reagirala: "Ti i tvoja jezičina, bolje je da si šutio."

Ja sam se na tu njegovu rečenicu blijedo nasmijala. On je jedini bio iskren. Svi ostali su uljepšavali ono što me čeka. Ja sam se ionako osjećala kao da sam otvorila pandorinu kutiju i ušla u nju. Navečer je jedna od sestara napravila malo noćno kino za male i velike pacijente, da vrijeme brže prođe. Ušla je i pitala me da li želim da se premjestim i gledam film. Odbila sam je. Bila sam bezvoljna. Stavila sam slušalice na uši i pokušala zaspati.


DRUGI GLAS

Pogledao sam je, spava li ili ne. To je ona cura iz P.I.L.-a. Otvorila je oči i pogledala me.

"Bora, je li tako?" rekla je. "Da. Mislio sam da spavaš?"

"Ne, ne spavam. Osjećam se slabo pa nekad zatvorim oči da se malo odmorim. Uglavnom, na ovoj terapiji ne spavam."

"Puno povraćaš. Znaš da se ori cijela bolnica kada povraćaš."

Grohotom se nasmijala, očito ju je zabavljala moja iskrenost.

"A od tebe sve pliva, prvo se najedeš pa onda povraćaš", rekla je.

"Znam, udebljao sam se sto kila, samo jedem."

Na to se ona još više počela smijati.

"Ja uopće više ne jedem. Imala sam još jednu ovakvu terapiju, povraćala sam svaka dva sata prvih pet dana. Kad sam se vratila u stan jednostavno sam prestala jesti, rekord mi je jedanaest dana bez hrane. Dehidrirala sam na Badnjicu, pa sam primala infuziju. Nakon toga sam počela ponovno jesti, eto taman kad sam se oporavila na red je došla nova terapija, pa sam opet na početku."

"Trebala bi pokušati jesti. Bit će ti lakše."

"Ne mogu. Želudac mi užasno reagira na hranu."

Okrenula se prema meni.

"Bora, ovo nikad neće proći, cijelu godinu moram biti ovdje", požalila mi se.

"Ma hoće. Evo, ja imam još par mjeseci i gotov sam. Ivan je već završio, a Vopec je blizu kraja."

Opet je počela povraćati, svaki put kad bi povratila govorio sam joj:

"Ne daj se, Ines."

Ona bi svaki put odgovorila da se ne zove Ines, već Sonja. Došle su posjete. Mama je stajala iznad moga kreveta i gledala Sonju.

"Sonja moraš početi jesti, vidiš što se dogodilo s Karlom, izgubila je u startu šesnaest kila."

"Ali ne mogu", rekla je.

Mama je donijela kokica. Pokušao sam je nagovoriti da proba barem kokice.

"Suhe su, ajd’ probaj. Moja mama pravi najbolje kokice, uopće ne budu masne."

Napokon je pristala: pojela je cijelu vrećicu. Nažalost, počela je ponovno povraćati. Počeo sam joj pričati viceve, a ona bi se svaki put smijala. Baš je imala jake mučnine, pokušavao sam da joj to barem malo olakšam. Završila je s terapijom. Molio sam je da ostane i pita za infuziju, no odbila me je.

"Ne, jedva čekam kad ću pobjeći odavde." "Ajd’ ostani još jedan dan, nemoj me ostaviti ovdje samog."

Otišla je, jedva je izašla iz sobe. Polako se kretala, potom nestala.


PRVI GLAS

Ušla sam u hodnik sa nalazima. Čekala sam terapiju. Na hodniku je stajao Bora i nasmijao mi se.

"Priča se da si bila na operaciji."

"Da, napokon su izvadili zvijer."

"Još si mršava."

"Znam, sad idem na jači protokol i od tih terapija se ne povraća. Nadam se da ću se udebljati. Čula sam da si završio s liječenjem, drago mi je zbog tebe. Žao mi je što te neću više viđati."

"Dolazit ću na kontrole, ionako su svaki mjesec, pa ću te posjećivati. Vidjet ćeš, brzo ćeš i ti završiti."

Prošlo je već mjesec dana, Bora se nije javljao, a nije ni dolazio. Prolazila sam kroz hodnik sa nalazima, spremna za još jednu terapiju. Netko je izgovorio:

"Sonja, vratio ti se Bora." Trznula sam se. "Vratilo mu se?"

"Ma ne, samo ga bole leđa, pokušao je naglo smršaviti."

No, moj je osjećaj govorio drugo. Ušla sam u mali hodnik. Tamo me je čekao doktor Che. Pogledala sam kroz vrata. Bora je stavio Serafininu periku na glavu i pokušavao me nasmijati.


DRUGI GLAS

Između mene i Damjana bio je prazan krevet. Sonja je došla i stavila torbu ispod kreveta. Legla je i počela pričati. Damjan je držao Bibliju u rukama. Pogledao me:

"Bora, jadni mi s njom, ona samo priča."

Na to se ona počela smijati. Damjan je odložio Bibliju i pokušavao zaspati. Sonja se okrenula prema meni i tiho rekla:

"Kako se osjećaš, jesi li dobro?"

"Daj mi ruku. Vidiš, ne mogu ti normalno stisnuti ruku, a ja sam jak čovjek. Bojim se, ono dijete već danima umire. Ista nam je dijagnoza."

"Pazi, oni su djeca, mi smo odrasli, mi to možemo, nije to isto."

Bio sam svjestan da su djeca otpornija nego odrasli. Usprkos tome, nisam ništa rekao.

Sjedili smo na krevetu. Damjan je završio s terapijom i samo ponavljao:

"Ne mogu vjerovati da ću izgubiti nogu."

Ja i Sonja smo gledali u pod. Nismo znali što da mu kažemo. Ušao je doktor Che i rekao:

"Damjane, spašavaj život. Rak je krenuo prema gore, bolje biti bez noge nego umrijeti. Možeš ići u Beč da pokušaš spasiti nogu, ali ja mislim da se tu ne može puno učiniti." Damjan je bio nogometaš i imao je dvadeset dvije godine.


PRVI GLAS

Tu noć, Bora i ja smo ostali sami u "Velikoj sobi". Sestra nam je donijela kasetofon da možemo slušati radio. Na radiju je svirao Gibonnijev "Libar".

"Znaš, ova me pjesma probada kroz dušu", rekao je.

Znam one riječi:

"Dok držim dah. Ja nemam razloga za strah."

Ali, i mene je bilo strah za njega i za svu djecu oko nas.

"Ovo je gore od zatvora", rekao je.

"Ma daj, oni ne vide sunca, nikad. Mi barem možemo izaći van." Dugo smo tu noć razgovarali.

Drugu noć smo naručili picu i pivo. Sestra se naljutila zbog piva. No, on je ipak popio. Mene je od pice počeo mučiti želudac. Natjerao je sestru da mi otvori prozor. Svako malo je ponavljao:

"Ne daj se, Ines."

Ja sam na to svaki put prevrtala očima.

Kasno navečer počelo ga je gušiti u prsima. Sestra je svako malo dolazila mjeriti mu tlak.

"Pokušao bih zaspati, ali moram paziti na antibiotik, nije priključen na infuziometar", rekao je.

"Ajde, ja ću paziti na antibiotik, a ti pokušaj zaspati."

Dugo se prevrtao i napokon zaspao. Pogledala sam na sat: bilo je četiri poslije ponoći. Antibiotik je iscurio i pozvala sam sestru da ga isključi. Ujutro su me probudile sestre. Bora je još spavao. Završila sam s terapijom, pokupila stvari i otišla.


DRUGI GLAS

Tražio sam od sestre da me pusti da sjedim u fotelji. Presjedio sam cijelu noć. Činilo mi se da mi se vraća snaga. Ujutro je došla Sonja da me posjeti. Nasmijao sam se, bila mi je draga. Rekao sam joj da sam cijelu noć sjedio i da mi je bolje.

"Drago mi je da ti je bolje. Narasle su ti obrve, nisam ni primijetila kako imaš lijepe oči. Plave su kao more."


PRVI GLAS

Završila sam s još jednom terapijom. Boru su poslali kući. On, Anuška i mala Mateja bili su u lošem stanju. Sjela sam kraj prozora i pronašla Borinu scintigrafiju. Otišla sam do sestre Darinke. Pogledala me:

"Sonja, on umire, vidiš da ga nitko ne može pogledati u oči i svi bježe", rekla je. "A ti si uporno s njim i zamaraš ga glupostima."

Šutjela sam. U njegovoj scintigrafiji tražila sam tračak nade. Bora se pojavio na vratima. Bio je vidno iscrpljen. Na glavi mu se iscrtavala ogromna kvrga. Pogledala sam Darinku, ona je samo spustila glavu. Bora je otišao do kreveta i legao. Otišla sam za njim i spustila se kraj njega.

"Bora, što ti je to na glavi?"

"Nije bitno, samo da nije metastaza."

Tu noć su ga prebacili na intenzivnu njegu, krv mu je oslabila, a pluća kolabirala od previše ležanja. Ujutro smo se okupili oko njegove mame, ja, Damjan, moja mama, Damjanov tata i Gigi. Dr Che je prisilio kirurge da ga operiraju, mada su oni bili protiv. Rak se proširio po kralježnici. Njegova je mama samo šutjela, bila je pod šokom. Izvukli su ga iz sale i prebacili na intenzivnu njegu.

Pred spavanje sam se pokušala moliti. Očenaš mi je stao u grlu. Osjećala sam se tako bespomoćno. Umjesto molitve kroz glavu mi je prolazio onaj citat, citat bez potpisa:

"Kad si stvorio život, stvorio si smrt. Nas, tvoje djelo, posvetio si propasti. Ako je tvoje djelo bilo loše, zašto si ga stvorio? Ako je bilo dobro, zašto ga kažnjavaš smrću?” Nikad se više nisam pomolila.

Pokušala sam zaspati, dugo sam se prevrtala prije nego što sam zaspala. Sanjala sam ga. Ležao je u nekom podrumu sa dva dječaka, a ja sam stajala iznad njegovog kreveta. Molila sam ga da se probudi.

"Bora, probudi se, molim te probudi se!"

Probudila sam se sva u znoju.

Svako sam jutro dolazila do intenzivne, nikoga nisu puštali unutra, čak ni roditelje. Pa sam ga promatrala kroz ružičastu roletu. Gledao je pravo prema zidu. Razmišljala sam da li me uopće primjećuje.

Rođaci su mi ponudili da dođem kod njih. Ušla sam u veliku kuću, rodica me je odvela do sobe u kojoj ću spavati. Prvi put sam imala sobu za sebe i mogla sam biti sama. Poželjela sam se samoće, jedino mjesto u stanu gdje sam mogla biti sama bila je kupaona. Nakon nekog vremena ušla je rodica.

"Voliš li čitati?" upitala me.

Ubacila mi je nekih desetak knjiga od nekog karizmatika. Pogledala sam knjige i otišla do torbe. Izvukla sam Camusijevu "Kugu". Pomislila sam kako sam postala čudna, kako ovo ne bih smjela sada čitati. Trebala sam je ostaviti za neka druga vremena, ali knjiga me uvukla u sebe.

Ujutro sam ponovno bila u bolnici. Prvo sam otišla do Bore. Spavao je. Malo sam ga promatrala i onda otišla do sestre.

"Sonja, krvne stanice su se oporavile. Imaš tjedan dana do terapije. Hajde kući, odmori se malo."

Nazvala sam brata i otputovala za Bosnu. Bila sam sretna što idem kući, a u isto vrijeme tužna što napuštam Boru.


DRUGI GLAS

Ona već danima ne dolazi, danima je dolazila i promatrala me kroz rolete. Umoran sam, teško je cijelo moje tijelo, teška je moja koža, moje kosti, moje ruke su sve teže i teže. Teške su i moje vjeđe, moja krv.

Borim se da ne zaspem, od straha da ne potonem. Ponovno sam pogledao prema vratima, nema je. Mislim da ću ipak malo zaspati. Osjećao sam nevjerojatnu iscrpljenost. Samo ću se malo odmoriti. Zatvorio sam oči.


PRVI GLAS

Ušla sam u dvorište Klaićeve. Prvo sam pomislila kako moram do Bore. Obavila sam pretrage i krenula s nalazima prema intenzivnoj. Pogledala sam kroz rolete i ostala zatečena. Na Borinom krevetu bio je neki nepoznati dječak. Pomislila sam kako ga je vjerojatno dr. Che prebacio na drugi odjel.

Ušla sam u mali hodnik i sjela na stolicu. Sestre su uzele nalaze. Pogledala sam prema zidu. Na njemu je bio zalijepljen spisak pacijenata koji su bili na liječenju. Tri imena bila su prebrisana korektorom: Borino, Anuškino i male Mateje. Pomislila sam kako ih nema više. Pogledala sam sestre, ništa nisam mogla pročitati na njihovim licima, a nisam se usudila pitati. Sestra mi je rekla, krevet ti je u P.I.L.-u. U P.I.L.-u su bile Renči i Danka. Danka je u naručju držala malu Sandru. To je dijete non-stop plakalo. Jedino je htjela biti s Dankom i sestrom Darinkom, drugima nije dopuštala da joj se približe. Imala je samo tri godine. Sjela sam preko puta Renči.

Renči me pogledala:

"Je li znaš što je s Borom, gdje je on?"

Pogledala sam je iznenađeno, ni one nisu bile tu prošli tjedan.

"Bora je umro."

Danka me pogledala:

"Kako znaš, ja ću pitati sestre."

"Nemaš ih što pitati. Bore više nema.



PISMO BORI

Znaš, vrijeme je brzo prošlo kako si i rekao, vratila sam se u Bosnu, iako mi je brat rekao da se ne vraćam, da ta sredina nije za mene. Ja sam se ipak željela vratiti. U Bosni je bilo sve moje, ali ja više nisam bila svoja. U moje se misli uvukla tama. Kontrole su bile duge i naporne. Svaki mjesec sam slikala pluća i imala osjećaj da idem na ruski rulet. Jedino što ja nisam čekala metak već metastaze. Nesanica je postala konstanta prve dvije godine nakon liječenja. Teško sam se prilagođavala zdravim ljudima i njihovom svijetu. Ljudima sam pričala o tebi, ali kao da sam pričala o strancima. Svaki osjećaj za tvoju smrt zakopala sam negdje duboko. Primijetila sam da ljudima smetaju priče o umiranju. U njihovim očima rastao je strah na svaku priču o onkologiji. Jer raku nije bitno koje si nacije, spola, boje kože, bitno je samo da krv kola venama. Sjećaš se "poznatog fotografa" i njegove izložbe? Mi smo bili modeli. Izložba je bila u Klovićevim dvorima. Poslije su je prebacili na autobusni kolodvor. Svaki put kad bih dolazila u Zagreb posjetila bih te. Tvoja je fotografija bila izložena na velikom panou. Kažu kako vrijeme liječi sve. Meni je pomoglo. Što je vrijeme brže prolazilo, ja sam bila bolje. Što sam bila dalje od bolnice, osjećala sam se sigurnije.

Jedne noći ukucala sam na Google "moji anđeli". Pronašla sam tvoju fotografiju. Dugo sam je promatrala. Ona je sve što imam od tebe. Ujutro sam se probudila s osjećajem tvoje prisutnosti. Sanjala sam te. Spavao si na krevetu, a ja sam sjedila pored tebe. Na licu ti je bio osmjeh i izgledao si sretan, a ja te nisam željela probuditi.


Sonja Čivčija