Milka Ćališ – Moj Odlazak iz Rame u Njemačku

Moj Odlazak iz Rame u Njemačku

Moj se odlazak dogodio slučajno, u vrijeme rata u BiH i Hrvatskoj. Moj je muž bio na ratištu, a ja kod kuće, s dvoje male djece, obavljajući svakodnevni posao. Netko je stvorio paniku, mora se bježati iz Rame, a ja sam to doznala tek nakon što je muževa sestra, uzevši svojih troje djece, stigla u Njemačku kod oca i majke, da bi on nakon toga došao po mene i djecu. Za mene je to bio šok, tuga, nevjerica, a milijun pitanja. Nisam mogla zamisliti da ostavim svoga muža.

"Kako ću ja otići i ostaviti svog muža", ponavljala sam, uz plač. "Ako ja odem, moj muž će ostati sam. Tko će mu kuhati, prati odjeću, kad se vrati s ratišta?"

To su bili moji razlozi za ostanak kod kuće. Na mužev nagovor da pođem, pošto sam imala problem s kralježnicom, a ovdje je bilo teško doći do liječnika, s dvoje male djece i teška srca, pristala sam poći na najdulje putovanje u životu.

Možete zamisliti kakav je to bio život, u jednoj sobi je živjelo nas devetoro. Ja sam se osjećala kao robot, kao da tu ne pripadam, a jedina utjeha bila su mi moja djeca. Onda samo živiš za trenutak, da čuješ mužev glas, da je živ. Nije tu bilo puno priče jer se on javljao telefonom na koji je čekalo i puno drugih suboraca da se jave svojima, a i knedla u grlu se gutala. Kad bi me ljudi pitali jesi li se "obikla", u smislu je li mi lijepo tu, s tužnim i jedva čujnim glasom, uz suze bih promucala:

"Kako da se naviknem, ljudi, moj muž je u ratu, gine se."

Bili smo mladi, puni života i ljubavi prema svojoj obitelji i svom domu, odvojeni silom i otjerani, u tuđini razdvojeni. Je li to razlog za sreću u danima straha, boli i očaja? Jedino što mi je davalo snagu u životu bila je misao o povratku i zahvalnost što ćemo se ubrzo vratiti svojoj kući, u Ramu.


Milka Ćališ