Martin Oreč – Lobotomija

Lobotomija

Rođen sam na kršu. Na kamenu, nedaleko od točno onog mjesta gdje prvi put pišem ove riječi, u gradu pod Veležom. Roditelji su me iz jednog grada na rijeci pod planinama donijeli u drugi, samo što je ovaj put umjesto Neretve bio Vrbas, a umjesto Veleža bila je cijela kotlina. Moj je um bio poput moje doline: zarobljen, zatvoren, okružen tim vječnim planinama za koje sam mislio da će me zauvijek ograničavati. Međutim, kako sam rastao to se mijenjalo. Provirio sam izvan granica svoga grada i vidio da ima novi svijet s te druge strane. Postao sam druga osoba, otvoreniji, sretniji, društveniji, ali sam u očima ljudi svoga grada bio isti kao i prije. Nisam se mogao dokazati. Nisam se nikako mogao prikazati u svjetlu u kojem sam želio. Obilježen sam bio svojom prošlošću. Želio sam priliku da napustim svoj grad na duže vrijeme, priliku da pobjegnem, priliku da se prikažem u novoj okolini onakvim kakav stvarno jesam. Da me ljudi ne gledaju onim očima kojim su me gledali u mom djetinjstvu.

Upisao sam fakultet. Psihologiju. U nadi da ću jednog dana razumjeti ljudski um. Tko zna, možda i sebe shvatim jednog dana. Napustio sam svoj grad i doživio promjenu okoline koju sam želio. Bio sam slobodan. Neispisani list papira, tabula rasa, spreman da ostavim onaj trag koji sam želio ostaviti. Moj je život bio u mojim rukama, ili sam barem tako mislio u tom trenutku.

Stigao sam u novi grad, uselio se u dom i odmah započeo s uvezivanjem s ljudima. Znate već kako to ide, kava, pa predavanje, pa dvije kave, pa još jedno predavanje i navečer na jednu pivu, ili njih šest. Čisto studentski. Naravno, često se događa da se preskoči neki obrok jer tko ima vremena za jelo.

Završio se uvodni tjedan i započela su predavanja. Kao i dosta drugih dana prije toga, tog utorka sam preskočio sve obroke i unio više kofeina nego vode u sebe. Mladi, neiskusni studentski um. Nisam očekivao da će mi taj dan biti tako dug i ostati toliko urezan u pamćenje. Dan koji je obilježio početak mog studija. Dan u kojem mi je oduzeta kontrola iz ruku. Dan kada sam se "predstavio" svojim kolegama. Šest sati predavanja i na samom kraju tema: povijest psihologije – lobotomija. Onima koji su gledali "Let iznad kukavičjeg gnijezda" ne trebam puno govoriti, a vama ostalima mogu samo reći da smo sretni što živimo u današnje vrijeme.

Asistentica nam prikazuje snimku od prije stoljeća kako jednu jadnu ženu, koja je vjerojatno samo željela živjeti svojim životom, tresu elektrošokovima i zatim joj odstranjuju dio mozga. Posljedice svih prošlih dana, a pogotovo tog dana, su me napokon sustigle u tom trenutku. Ustao sam i srušio se na pod pred svojim kolegama s predavanja. Došao sam svijesti par sekundi kasnije, na podu, i maglovitim očima primijetio zabrinuta lica oko mene. Rečeno mi je da se lagano ustanem i da je hitna pozvana, da će biti tu svakog trena. Kada su stigli, pregledali su me i rekli mi da pojedem nešto slatko, čokoladu, i da će sve biti u redu. U tom trenutku mi nije bilo u mislima vlastito zdravlje niti me je smirilo to što sam se fizički osjećao bolje. Imao sam novi problem. Oduzeta mi je kontrola iz ruku. Moje predstavljanje pred ljudima koji će me okruživati idućih nekoliko godina je bilo takvo, izgubio sam svijest, odmah u prvom tjednu predavanja. Bio sam obilježen. Isto ono što mi se dogodilo u mojoj kotlini. Bilo me je strah pojaviti se sutradan na predavanju. Kako će me ljudi gledati? Ujutro sam nekako smogao hrabrosti. Ispred fakulteta je stajala mala grupa ljudi među kojima sam prepoznao iste one ljude koji su mi pomagali kad sam se srušio. Skupio sam hrabrosti i prišao im, u nadi da ću moći ispraviti prvi dojam i "iskupiti se" u njihovim očima.

Tri godine kasnije, diplomirao sam. Skupa s tim istim ljudima, ljudima koji su me podigli na noge nakon što sam pao. Na kraju, to moje padanje nije obilježilo moje studiranje, nego mi je pomoglo da upoznam ljude za koje ću, tri godine kasnije, moći reći da su mi najbolji prijatelji. Osobe koje sam vidio kada sam otvorio oči na podu te učionice su mi stvarno obilježili studiranje.

Na kraju svega, jesam li uopće izgubio kontrolu? Je li ta kontrola ikad uopće u našim rukama? Ne bih vam znao reći. Događaji iz prošlosti nas obilježe, ali oni nisu ono što mi jesmo. Mi smo ti koji se nose s našom prošlošću. Valjda. Jedino što vam ja mogu reći jeste da sam izišao iz svoje kotline. Preko dva desetljeća kasnije sam došao ponovno na krš. Na kamen. Na mjesto koje me je prvo obilježilo, mali grad na Neretvi, kako bih ispričao svoju priču.


Martin Oreč