Lorena Grbavac – Hladna Soba

Hladna soba

Oduvijek sam mislila da je san svakog srednjoškolca otići na studij, daleko od svog grada i roditelja i konačno se osamostaliti. To je bilo nešto o čemu sam i ja sanjala, o tom najuzbudljivijem dijelu cijele te epohe školovanja.

Dan kad sam otišla na studij ću pamtiti zauvijek, jer sam taj dan naučila puno toga. Spremala sam se danima, skupljala svoje stvari i stavljala ih u kutije. Gledala sam svoju sobu posljednji put sa svim tim stvarima u njoj i zamišljala kako će moja nova soba izgledati kad stavim dio tih stvari u nju. To je soba u kojoj sam odrasla, mala, skromna soba koja je zimi toliko hladna da se u njoj ne može ni spavati, pa služi kao ostava za božićne kolače. Božić, moj omiljeni blagdan, kako će izgledati ove godine, koliko dana ranije ću moći doći, koliko će me moji morati čekati dok ne nakitimo jelku?

Sva ta pitanja su mi se vrtjela po glavi. Hoću li imati osjećaj da je advent, kako ću svoju novu sobu nakititi i hoću li imati mjesta za božićne ukrase ili će debele knjige zamijeniti nakit? Voljela sam tu svoju sobu, iako sam uvijek sanjala o većoj. Pokupila sam većinu stvari i bilo mi je žao što ne mogu ponijeti sve. Zašto ne mogu tu svoju sobu premjestiti u Sarajevo skupa sa tom njenom hladnoćom? Moram birati između uspomena, koja slika mi je draža, kojeg plišanog medvjedića više volim, kako da odaberem kad su to moje stvari, moje djetinjstvo, moj život? Mjesta u koferu sve manje i manje, a stvari sve više i više. Kroz glavu mi je prolazilo gdje ću sa svojim dnevnikom i leksikonom, ne bi bilo lijepo da ga mama nađe i sazna u koga sam bila zaljubljena ili kako sam mjesecima tajila jedinicu iz matematike. Možda je gore da mi ga nova cimerica pronađe, može svašta pomisliti o meni. Uh, cimerica! Kako ću se naviknuti da spavam u istoj sobi s nepoznatom osobom, možda se nećemo podnositi, a možda ćemo postati najbolje prijateljice. Pitanja, pitanja, pitanja…

Konačno sam se smjestila u novu sobu, moje stvari su lijepo izgledale u njoj, imam lijep pogled, nešto što u svojoj staroj sobi nisam imala, a imam i svoje kupatilo, bit će mjesta za moje kremice. Nije loše, naviknut ću se, pa jedva čekam. Došla sam prva, pa mogu birati i koji krevet želim. Odlučila sam ostatak dana provesti sa roditeljima u Sarajevu, kupiti još neke stvari koje će možda tu sobu ukrasiti još više. Dan je brzo prošao i jedva sam čekala vratiti se u sobu, sjesti, pustiti neku dobru glazbu i uživati. Pozdravila sam se s roditeljima ispred žutog doma, kako sam ga od milja zvala, i ušetala u svoju sobu. Soba je bila toliko hladna da nisam mogla vjerovati. Nije bilo hladno u njoj, nemojte me pogrešno shvatiti, nema šanse da bi ova soba bila ostava za kolače, u njoj bi se sve pokvarilo. Nove stvari nisu učinile tu sobu toplijom, a ni moje stare stvari i uspomene nisu učinile da se u njoj osjećam toplo, ne može soba biti topla bez moje mame u njoj, to je. Otvorila sam prozor da još jednom mahnem roditeljima.

Taj trenutak kad sam shvatila da sam sama, dok me roditelji iz Titove ulice gledaju s tužnim pogledom, shvatila sam da niti mogu niti se želim pozdraviti s njima. Njihov pogled kao da je govorio:

"Naša mala djevojčica odlazi, ostavljamo je samu."

Nisam mogla izdržati, izišla sam vani da ih još jednom zagrlim. Suze su mi tekle niz lice, teku svaki put kad se sjetim tog dana, a evo teku i sad dok ovo pišem. Nisam mogla otići iz njihovog zagrljaja, iako znam da ću ih opet uskoro vidjeti, da to nije kraj, pa odlazim samo na studij. Par sati autobusom, to je to, pokušavala sam se utješiti. Ali, to je za mene bio moj vječni odlazak.

Sad si samostalna, to si toliko željela, to je to, došao je taj tren, tu je pred tobom. Više te tata neće buditi u školu, sad će te buditi zvuk alarma ili možda cimerica dok te polijeva vodom jer je tvoj alarm prije probudio nju nego tebe. Tad sam više od svega željela čuti svog oca kako se ljutito dere da ću zakasniti u školu i da odmah, istog trena, ustanem iz kreveta, iako je tek sedam sati. Obrisala sam suze s lica, dok mama nije počela plakati još više, i išunjala se iz najtoplijeg zagrljaja ikad. Ušla sam u sobu, i još jednom mahnula svojim roditeljima, nasmiješila se i zatvorila prozor. Tad sam počela plakati najjače na svijetu, nisam se mogla smiriti, osjećala sam se potpuno sama, iako je u domu bilo još djevojaka. Tog dana sam prestala biti njihova mala djevojčica, iako ću u njihovim očima uvijek to biti. Ali i negdje duboko, duboko u svome srcu.


Lorena Grbavac