Josip Mlakić – Dejtonski krug

Dejtonski krug

Ove godine pada dvadeset i peta obljetnica Dejtonskog mirovnog sporazuma, što je zgodan povod za njegovu rekapitulaciju u gotovo svim segmentima. Okvirni sporazum je potpisan 21. studenog 1995. godine u američkoj zračnoj bazi Wright-Patterson u Daytonu, u saveznoj državi Ohio. Načelno je dogovoreno državno uređenje Bosne i Hercegovine nakon gotovo četverogodišnjeg krvavog rata koji je vođen u periodu od 1992. do 1995. godine. Najvažnija točka tog sporazuma je Aneks 4 koji definira Ustav novouspostavljene državne tvorevine. Bosna i Hercegovina je Aneksom 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma definirana kao demokratska država koja funkcionira sukladno zakonu i temeljem slobodnih, demokratskih izbora. Sporazum je nepun mjesec dana kasnije službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. godine, gdje se i čuva originalni primjerak Dejtonskog mirovnog sporazuma.

Zbog čega ovo spominjem? Zbog toga što je upravo taj sporazum fatalno odredio naše živote, u svakom pogledu. Stvorio je uvjete za povratak, a u konačnici, nakon što se krug zatvorio i za konačni odlazak iz ove zemlje. Imajući to u vidu, treba se zapitati gdje smo danas, dvadeset i pet godina kasnije. "Povijest se uvijek ponavlja dvaput; prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa", napisao je svojevremeno Karl Marx. Upravo ova rečenica na najbolji način opisuje stanje u današnjoj Bosni i Hercegovini, koja kao da je napravila puni krug i vratila se na početne pozicije, u devedesete, u vrijeme odlazaka.

Uz Aneks 4, najvažnija točka Dejtonskog mirovnog sporazuma bio je Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim osobama, koji se izravno ticao one kategorije stanovništva koja je bila najteže pogođena ratom, dakle onih koji su bili prisiljeni privremeno ili trajno napustiti svoje domove. Dakle, puni, četvrtstoljetni "dejtonski krug" otvorio je možda dvije najvažnije teme u poratnoj povijesti Bosne i Hercegovine, a to su odlasci i povratci. Ovo dvoje su, također, i velika i nepresušna umjetnička tema, pogotovo kad je riječ o književnosti. Najpoznatija "prva rečenica" u hrvatskoj književnosti, koju mnogi znaju napamet, ona iz Krležina remek-djela "Povratak Filipa Latinovicza" govori upravo o tome, o "povratku": "Svitalo je, kada je Filip stigao na Kaptolski kolodvor. Dvadeset i tri godine nije ga zapravo bilo u ovom zakutku, a znao je još uvijek sve kako dolazi: i truli slinavi krovovi i jabuka fratarskog tornja i siva, vjetrom isprana jednokatnica na dnu mračnog drvoreda, Meduzina glava od sadre nad teškim, okovanim hrastovim vratima i hladna kvaka."

Kad je riječ o odlascima treba uvijek imati u vidu jednu rečenicu Ive Andrića: "Nema veće planine od kućnog praga." Dakle, u svemu je najvažniji onaj prvi korak. Taj prvi korak u životu većine građana Bosne i Hercegovine u vrijeme rata nije bio dobrovoljan. Zbog svega onoga što se događalo na ovim prostorima, Andrićeve riječi su možda primjerenije procesu povratka, negoli odlaska. Mnogo je "lakše" bilo otići, jer nije postojala mogućnost izbora. Zbog međuetničkog nasilja i strahova koje je ono generiralo, to se u jednom trenutku pretvorilo u pitanje života ili smrti. Bez obzira koliko to paradoksalno zvučalo, bilo je teže vratiti se negoli otići svojevremeno, i suočiti se sa svojim strahovima.

Dakle, radi se o temi koja je ujedno andrićevska, krležijanska, ali i svakidašnja. Upravo je ovaj fenomen bio tema jednog projekta u sklopu kojeg je održana i književna radionica, da bi se pomoglo običnim ljudima da ispričaju svoje priče o tome, kao neku vrstu terapije, priče koje su u njihovim životima predstavljale životnu prekretnicu, sa svim onim što se podrazumijeva pod tim pojmom. Ovo što slijedi je krajnji rezultat tog procesa.

Zanimljivo je bilo čitati iskaze ljudi koji dobro znaju što ih boli, ali koji nisu dovoljno zanatski vješti da to na adekvatan način uobliče. To ima i svoje prednosti, što pomalo u tom nekakvom zanatsko-izvedbenom pogledu podsjeća na glumce naturščike u filmovima, čime se dobiva jedna nova dimenzija i ona prijeko potrebna neposrednost. Ipak, usudit ću se iz ovog korpusa tekstova izdvojiti jedan, onaj Sonje Čivčije, "Ja nemam razloga za strah", koji ima iznimno jak književni potencijal, nešto što je samo po sebi već književno uobličeno, te može poslužiti kao okosnica za roman, što je jedan neočekivan, ali dragocjen dobitak.

Uz sve ono što sam naveo u tekstu, ovaj projekt u sredinama poput Bosne i Hercegovine ima jednu posebnu dimenziju. To je jedna od onih rijetkih prilika gdje se susreću ljudi iz različitih etničkih zajednica i gdje se pritom mogu poistovjetiti s onim Drugim, vidjeti sebe u Drugom, pogotovo u onima s kojima dijelimo određena iskustva, izbjeglištvo, obiteljske traume, ali i nade i strahove. Radi se o svojevrsnom "dijalogu", mnogo dubljem negoli se to čini na prvi pogled, što je nešto, čini mi se, čega u današnjoj Bosni i Hercegovini najviše nedostaje.


Josip Mlakić