Jasminka Drino Kirilić – Zapis o pričama ljudi iz GVU

Zapis o pričama ljudi iz Gornjeg Vakufa - Uskoplja

„Najbolje je ipak pustiti čoveka da priča slobodno“ I. Andrić

Šta to znači, baciti snop svjetlosti na ono nikad kazano, nikom ispričano, nikom povjereno, nikad pretočeno u slovo?

Potaknuti i druge da pričaju. I da ih slušamo.

Zašto slušati/čitati ove priče ljudi iz moje blizine pored toliko njih koje se u ovom trenutku pišu iz pera velikih pisaca, i štampaju brzinom svjetlosti i u količinama koje se za jedan ljudski život ne mogu iščitati. Ili pored brzinskog bestselerskog traganja za velikim pričama utješiteljicama, u momentima koronske izolacije i distance, a čini se da se nikad nije više čitalo. Da li se slušalo?

Zašto slušati/čitati ove priče?

Zato što bacaju svjetlo na nešto blisko, jednostavno, običnim ljudskim životom obilježeno i ispričano, nešto što nemamo vremena slušati u svakodnevnici lajkovanog života, zato što rijetko kad zastanemo da čujemo šta nam to ljudi govore. Da ih slušamo.

Ovo su priče ljudi, meni bliskih, koje sam slušala i snimala, a onda su priče krenule svojim putem da ne ostanu samo priče na traci ili papiru nego da dobiju jednu novu dimenziju, da čujemo kako je to „nemati razloga za strah“, kako je to u „hladnim sobama“ pripremati odlaske, vraćati se u prazno ništa, srušeno i zatrto, doživjeti „lobotomiju“ i „biti ja“,“ kositi travu ispred kuće u kojoj nema ko da stanuje“...

Ja sam imala privilegiju slušati vaše priče, kad ste pričali bez zadanih pravila, bez znanja o dobroj priči, dobrom sadržaju u savršenoj formi, kao da pričate pažljivom slušaocu koji sa vama gradi mrežu povjerenja i bliskosti. Tad smo zajedno tragali za odgovorima, za propuštenim prilikama, tragali za onim što ćemo u budućnosti propustiti, tragali i vraćali se sebi, grijali ozeblice na ognjištima trenutnih predaha, napuštali ognjišta, otvarali nova vrata osvojenih sloboda, ili ostajali.

Imala sam slobodu da slušam, imali ste slobodu da govorite.

Među nama se razvio prostor povjerljivosti, vi ste pričali kako ste znali, a ja sam u vašim pričama slušala kako ste osvajali slobodu (a to nije bilo lako), a da niste izgubili vedrinu. A vedrinom ću zvati i ono čime ste mi pomogli da odgovorim na pitanje: je li ovaj rad na vašim pričama mirovni rad?

Jeste.

Jer, ove su priče povezale ljude u malim zajednicama, kako bi otvorile prostor za dijalog. Da te čujem, da me čuješ. I nije završeno. Jer priče se i dalje pričaju, i sve ih je više.

Jesam li priča? Jesam? Nastavljam li? Nastavljam u odlascima i povratcima. U osvajanjima slobode da slobodno pričam. I trebaš mi ti, da me čuješ.


Jasminka Drino - Kirlić