Fatima Kurić – Odlazak

Odlazak

Oktobar, lijep i sunčan dan bez oblaka. Drhtim od hladnoće, a kiša suza lije iz mojih očiju. Kažu kraj! Odlazi, napušta nas polahko. Pitam se boli li više iznenadni odlazak ili onaj koji će trajati lagano i dugo, a bolno. Kako prihvatiti da je došao kraj? Da li bi bilo bolje da ne znam da odlazi?

Svakim danom mu je sve gore i teže. Tješim ga svakodnevno da će mu biti bolje, a znam da neće. Govorim kako bolje izgleda, hrabrim ga da jede jer znam da mu treba snage do konačnog odlaska. Razmišljam kako mu olakšati odlazak. Šta mogu učiniti? Kako se njegov odlazak primiče tako i zima postaje jača, a on sve slabiji.

Kažem, bit će bolje, stari, dok sunce ugrije. Onda idemo ponovo u šetnju kao nekada. Bolest uzima maha, napreduje, izjeda ga. A izjeda i mene jer jedina znam da odlazi. Ne znam da li je teže što ja gubim njega ili on sve nas. Svaki dan odlazim nakratko do svog stana i na odlasku pogledam ka njemu, u strahu da se posljednji put vidimo i da je to baš taj dan, dan konačnog odlaska.

Bolest ga i dalje izjeda, trpi nesnosne bolove, trpi, ništa više ne pomaže. Ali, kaže kako je dobro, kako ga ništa ne boli i da će biti bolje. Znam da neće, ali kako mu to reći? Gledam ga kako nestaje i pretvara se u krhku pahulju snijega koja se topi na mom dlanu. Ponekad se upitam da li možda predosjeća da odlazi ili sam ga toliko uvjerila svojim pričama da će biti bolje, a u koje ni ja ne vjerujem? Liječnici su ga već otpisali, a šta je ON za njih? Samo jedan broj više u nizu, a za mene jedan jedini. Kako mu reći koliko mu je ostalo, jer bi ga to ubilo, sahranilo, mada je on sahranjen tog oktobarskog dana? Smrt nije strašna, već bolest koja vodi do nje. Bolest te ubija polahko, mjesecima, a smrt te pokosi u trenu, iznenada. Šta bismo birali kad bismo mogli, bolest ili smrt? Vjerovatno bolest koja ti daje nadu, nadu u život.

I tako lagano, lagano... dan za danom bliži se odlazak. Zima uzima maha, kao i bolest. Ali taj februarski dan sunce toliko grije kao da je ljeto. Rastvorim balkonska vrata da ga sunčeve zrake ugriju i obasjaju, ne znajući da je posljednji put. Želi na terasu da pogleda svoj grad. Kao da zna da je posljednji put. Ne uspijeva. Nemam snage niti ja niti on. Držim ga za ruku, milujem i govorim:

"Evo sunca, bit će bolje, kao što sam ti obećala. Stiže kraj tvojim mukama."

Podne, čuje se glas mujezina sa munare. Dok ga sunce miluje svojim zrakama i daje mu nadu, uz posljednje riječi ezana, duša napušta njegovo tijelo i odlazi u vječnost tog sunčanog februarskog dana, onako kako sam i obećala.


Fatima Kurić