Elma Klico – Povratak

Povratak

Davno je to bilo, kad je jedna plava djevojčica, držeći za jednu ruku mlađu sestru, a u drugoj ruci najdražu lutku, zajedno s ocem i majkom, došla u svoj grad. Bilo je čudno kad je mama rekla da se vraćamo u svoj grad, u svoju kuću.

"Koju kuću", pomislila sam, "pa zar ovo nije naša kuća."

Vratili smo se u jesen, otac, majka, sestra i ja. Otac je otvorio veliku crvenu kapiju, okrenuo se prema meni, pa mi rekao kako je to kuća u kojoj sam se rodila.

"Sjećam se svega kao da je jučer bilo", rekao mi je. "Koliko smo samo pjevali i pili kada si se rodila. Sjećam se tvoje prve haljinice i prvih koraka ovom ulicom."

Pogledala sam u kuću. Bila je stara, uključujući i krov. Po dvorištu je ležalo suho lišće, sve je bilo oronulo i zaraslo. Rekla sam im kako je kuća ružna i da bih voljela da smo ostali u drugoj kući.

"Nemamo ni jezera, ni ljuljačke, nemamo ni velike avlije da se igramo", rekla sam.

A oni su ponosno stajali ispred kuće i promatrali je. Mala avlija, dvije velike drvene klupe, stablo jabuke s kojeg je opalo lišće, a ispod kuće nalazila se mala bašta. Mama je rekla kako će se sve to srediti i kako će to ponovo biti lijepa kuća.

Pojavile su se i komšije. Prva je došla baba Luca. Nje sam se sjećala. Mama nas je uzela za ruku i rekla nam kako i ovdje ima kuća i da ću tu upoznati nove prijateljice. "Ne trebaju mi nove prijateljice", rekla sam.

Krijući se iza mame, ugledala sam četvero djece u susjednom dvorištu, dva brata i dvije sestre. Kupali su se u malom bazenu ispred kuće. Vrištali su, a onda su, kad su vidjeli da gledam prema njima, počeli da nas prskaju vodom. Pobjegla sam od njih.

"Ne želim da se sa njima družim", rekla sam mami. "Hoću svoju prijateljicu Minelu."

Ipak, u toj kući počeo je naš novi život, a djeca iz susjedne kuće postali su mi prijatelji. Minelu više nikada nisam vidjela. Mnogo godina poslije, ja sam još tu, u toj "ružnoj kući", u kojoj je, kao u svakom životu, bilo i smijeha i suza.


Elma Klico