NN – Mjesto za doručak

Mjesto za doručak

Živio jednom buntovni mladić, poznat u čaršiji pod pseudonimom Aleksandar, koji je mislio da može promijeniti nešto u svojoj sredini. A možda i šire? Tako, došao je na ideju da dirne u osinje gnijezdo nacionalizma. Zašto je to napravio, usprkos tome što je (pod)svjesno znao što će ga zadesiti: društvena marginalizacija, otuđenje, samoća? Pa i štete koje su iz tog njegovog čina pretrpjeli neki njemu bliski ljudi? Nije znao odgovor na to pitanje. Niti zašto to i dalje radi.

Ali odmalena je taj, tada dječak, bio drugačiji. Razmišljao je izvan okvira, živio u svom paralelnom univerzumu zbog čega je konstantno bio psihički, ponekad čak i fizički maltretiran od svojih vršnjaka, dakle još od djetinjstva, dokle sežu korijeni ove priče. Još u trećem razredu osnovne škole, taj je dječak nagovorio svog oca da mu kupi skuter kojim bi išao u obližnju seosku školu, udaljenu svega nekih četiri kilometra od njegovog doma, pokušavajući na taj način izbjeći torturu i zadirkivanja ostale djece iz škole i sela, bilo zbog izgleda, bilo zbog drugačijeg razmišljanja i pogleda na pojave oko sebe.

Kad je postao punoljetan i stekao određenu zrelost, kao rezultat par godina samostalnog studentskog života, odlučio se na jedan neobičan i nesvakidašnji potez za ovdašnje prostore: pokupio je stvari i otišao putovati i živjeti u veće, progresivnije i liberalnije europske gradove, u nadi da će tamo pronaći istomišljenike ili možda čak neku vrstu potvrde da nije sam, da nije jedini koji se tako ponaša i razmišlja.

Nakon uspješno pronađene i prijeko potrebne psihološke utjehe, naoružan novim spoznajama o drugim kulturama, različitim idejama i ideologijama, religijama i nacijama, kao svojevrsnim dokazom mogućnosti suživota, odlučio se ponovno vratiti u mjesto u kojem je rođen i odrastao. Bilo je to jednog prohladnog, snježnog i maglovitog jutra. Osjetio je neku vrstu otrežnjenja povratkom u bosanskohercegovačku surovu i sivu svakodnevnicu. Šetajući gradom, podijeljenim i fizičkim i mentalnim barijerama, uvidio je svu bijedu i zapuštenost toga grada. Doslovnu i figurativnu. Sve to kao da je odjednom došlo pred njegove oči, ogoljeno do karikature.

S osjećajem pomiješanih emocija, ljutnje i razočarenja zbog zatečene, nimalo promijenjene situacije, nalik holivudskom apokaliptičnom prikazu sablasnog grada, i sreće i nostalgije zbog povratka, s druge strane, u jednom je trenutku zastao. Stajao je tako, dugo, kao na nekoj prekretnici. Sve se vratilo: nikad ugašene nacionalističke vatre i njegova nesigurnost i osjećaj nepripadanja tom svijetu. Kao da je godinama bio zarobljen u vremenu i prostoru, kao da se nikad nije maknuo odatle. Shvatio je tek jedno, shvatio je svu svoju nemoć i malenost. U jednom se trenutku prenuo i nastavio koračati ulicama grada, tup i prazan, tražeći pogledom mjesto za doručak, kakav kiosk s brzom hranom ili pekaru.