Branka Dijaković – Zvijezda koja sja negdje drugdje

Zvijezda koja sja negdje drugdje

Najranija sjećanja su mi s njom, sjećanja na curicu guste crne kose koja me nosila u naručju iako i sama nije bila puno teža i starija od mene. S tim mojim malim, slatkim uzorom provodila sam bezbrižno svoje dane dok me učila hodati, pričati, pisati... Bila je moj vodič! Oslonac! Putokaz! Moja zvijezda vodilja koja mi je pokazala kako živjeti, gurajući me uvijek da budem bolja, da pazim na riječi jer mogu probosti srce. Brinula se o meni kao druga mama, uvijek stavljajući mene ispred sebe, dajući mi do znanja da će uvijek biti tako.

Dani su prolazili. Nisam tada shvaćala da su to bili najljepši dani moga života. Onda sam tu sigurnost, koju mi je ona davala, preko noći izgubila. Poziv da mora ići raditi na zapad stvorio je napeto i zabrinjavajuće stanje u domu. Znala sam da mora ići, ali to nikako nisam željela prihvatiti.

"Zašto baš sada? Da pričekaš još koju godinu?" upitala sam je dok mi se cijeli svijet rušio. "Jer se moram zaposliti", odgovorila mi je, iako ni sama nije željela otići. "Kako ću ja bez tebe?" nastavila sam s ispitivanjem. "Naviknut ćeš se ubrzo", rekla mi je.

Noć pred njezin odlazak nitko u kući nije oka sklopio, iako smo se svi uvjeravali u suprotno. Tješili smo se da tako mora biti, da tisuće drugih ljudi odlaze poput nje u bolju i sigurniju budućnost. Znali smo da mora otići, osigurati sebi pristojan i dostojanstven život, ali to me u tom trenutku nije moglo utješiti. Škripa guma toga jutra prenula me je iz sanjarenja. Pomislila sam da možda ipak ne odlazi. Ali, automobil se parkirao ispred kuće i raspršio sve moje snove i nadanja. Ona odlazi! Zagrlila sam je jače nego ikada, tek tada sam bila svjesna što sam imala sve te godine, koliko mi je značila.
Plakale smo jer nismo bile pripremljene na odvajanje. Plakale smo jer smo mislile da ćemo se udaljiti. Plakale smo jer smo mislile da ćemo postati stranci jedna drugoj. Bojale smo se promjene. Hoćemo li drugi put, kada se vidimo, biti iste osobe? Hoće li se naša razmišljanja ubuduće razilaziti? Hoće li je drukčija kultura i način života promijeniti?

Sebično sam razmišljala kako više nemam sigurno utočište, kako mi treba pomoć i savjet. Bila sam prazna. Bila sam usamljena. Ostaje samo sjećanje i uspomene na naše djetinjstvo. I danas mi u ušima odzvanjaju njezine riječi:

"Naviknut ćeš se."

Zvijezdo moja, koja sja negdje drugdje, sestro moja crne guste kose, tu si pogriješila. I nakon deset godina sve je isto kao i prvog dana. Vrijeme liječi, ali ne zacjeljuje.


Branka Dijaković