Armin Trkić – Ja Sam Armin

Ja sam Armin

Samo Armin, to je sasvim dovoljno. U to Armin staje mnogo toga k’o u finu seharu. Po ovom našem vremenu koje računamo imam 24 ljeta. Dolazim iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Gorštak iz podnožja planine Vranice. Borac za sebe, tebe i njega i nju.

Borac. Vazda. Toliko toga imam da kažem ko sam da ni sam ne znam od čega da počnem. Sin, brat, učenik, mučenik, pisac, student, glumac, trgovac umjetnina i duhovne nafake, putnik, geografski patriota, tvornički šljaker, ponovo student, ponovo glumac, pa još jednom sin i brat. Uz sve to, još jednom borac. Temeljito žanjem posijano, a sijem ko lud. Gdje god stignem, pa tamo i gdje ne stignem baš na vrijeme bacim koje zrno. "Nek' se nađe", što bi dedo rek'o, rahmet mu duši.

"Cirkuz" je moj lijek. Smijem se i karikiram sve. Smišni Bošnjo, glupi Bošnjo kojem je sve cirkuz, što bi rekao neko sa strane. Znaš ono stereotipno "glupi Bosanac iz vica", Haso, Huso, Fata, Mujo i Suljo, sve u jednom. Momo i Uzeir.

Sve bi ovo bilo tužno i na rubu ludila da se insan ne smije. Neko uštogljen se može uvrijediti na moju šegu. Šta ću mu ja. Cenzura u šegi ne smije da bude. Ja sam komad raje što cirkuzi i o onom što je već odavno dva metra pod zemljom. (Tobe jarabi.) Zato što bi se i on sa nama smijao da je ikako sad u mogućnosti.

Znači, šta smo naučili od ovog uvoda? Smij se dok možeš, jer ti se može. Mislićete da sam odlutao od teme, uvoda i predstavljanja, ali ćete se dobro zaj... prevariti.

Ja mislim da sam sve ovo ja, jer sam ja taj koji je ovo i napisao pa nešto opet kontam da je najtačnije.

Sad će i taj zaplet, strpi se malo. Molićeš za epilog, a još ga ni ja ne znam. Evo ne znam ni zaplet. Ma sve mi je zaplet. I moj ovaj gore uvod mi je spleten i zapetljan. Al' evo, ako ti još nije jasno koliko je ovo moje ludilo zamršeno k’o klupko prljavih dlaka, sad ćeš čut'. Mnogo sam imao odlazaka i povrataka. Neki su bili fizički, dok su drugi bili mentalni. Ali taj jedan odlazak mi je bio u oba smisla. Hoću ja da ti upišem Scenske umjetnosti u Sarajevu. Jedan maturant ekonomske škole iz jednog Gornjeg Vakufa-Uskoplja. Haj helem nejse. Dolazim ti ja u Šeher. Izlazim iz busa na stanici i nemam pojma gdje trebam krenuti. Eto majku mu, zakoračio bih, al’ kad ne znam u kojem smjeru. Ne znam ni gdje je Akademija. Ma haj, kontam, polako ću bauljat’ i pitat’ svijet za smjernice, pa ću nekako i naći.

"Izvinite, gospodine! Gdje je Obala Kulina Bana?" pitam prvog koji je naišao.

"A haveru, samo pravo udri", odgovori mi pravolinearni sarajevski haver.

Haj reko’, kontam, dabogda se i ti jednom izgubio. I tako hodam, basam, pitam. Našlo se ljudi koji će mi dati neke konkretnije smjernice. Da te ne smaram oko toga, ne pišem turistički vodič. Nego... Došao ja relativno blizu destinacije. Kad ono, u onom klubu penzionera, iza BBI centra, sjedi ni manje ni više nego Josip Pejaković. Dere neku brlju, šta mu ja znam. Nešto kontam, ma ovo je znak. Prolazim prijemni sto posto. Jer od svih poznatih ljudi baš da ugledam njega dok idem upisati glumu, da to baš bude glumac koji je rođen 5. marta 1948. godine, tačno 48 godina prije mene. Na isti dan, u isto sati. Eh, rekoh, odoh mu sad prići, da mu to i kažem, vala. Kažem:

"Gospodine Pejakoviću, oprostite što Vas ometam na jutarnjoj rakijici, ako samo može autogram za sreću, znate, upravo sam na putu prema Akademiji i danas mi je prijemni na Odsjeku za glumu."

"Nikakav problem", kaže on. "De mi neko ćage i olovku."

"Uh, malo sam se zbunio", rekao sam. "A iskreno i izgubio, jedva put nađoh."

Smije se on, šta će.

I sjetim se da mu nemam ponuditi iz onog svog ruksaka nikakvu podlogu za taj autogram, osim unutrašnje strane korica knjige "Bludni sin" Čarlsa Bukovskog.

"Sretno Arminu, od Josipa Pejakovića", napisao je.

"Haj, reko’, hvala", ono u fazonu: "Vidimo se kolega Josipe."

Kao da sam već prošao sve akademije.


Armin Trkić