Amir Hadžić – Ja Sam Amir

Ja sam Amir

Ja sam ime i prezime. To je poput etikete na nekom proizvodu koju nije moguće ukloniti.

Ja sam, šta ja znam, za policajca neki Amir Hadžić, što potvrđujem ličnom kartom koju mu dajem.

Imam 42 godine.

Ja sam sad nešto golemo, prostrano, visoko, nevidljivo, vidljivo, strašno i lijepo, ma brate, ja sam to sve i još nešto veće. I sve to je stalo u golf 2 boje trešnje, sa mamom i sestrom i vozačem koji je dobar. Dogodilo se to prije 30 i nešto godina. Sve to stalo je na zadnje sjedište golfa 2, ali i sve ono što je ostalo na "hard-disku", što nijedan brisač ne može izbrisati, uključujući miris benzina koji je dolazio iz bidona od pet litara koji se nalazio na prednjem sjedištu, pod majčinim nogama.

I sve to veliko, majka, sestra, šofer koji je dobar i bidon benzina, krenulo je u golfu 2 na put prema, tako su to zvali, slobodnoj teritoriji. Da, tako se to zvalo. Nešto dobro, oslobođeno, lijepo, moglo se zvati samo tako - slobodna teritorija.

U mozgu onoga koji je bio na zadnjem sjedištu to je bilo nešto veliko, veće od svega. Slobodna teritorija je veća od svemira, barem je tako izgledala u tom trenutku.

Zaustavljanje, otvaranje vrata automobila, izlazak dobrog šofera koji je ponio sa sobom onaj bidon od pet litara. Ponovno ulazak u auto dobrog šofera, dizanje rampe, kratka vožnja, ponovno zaustavljanje, dizanje rampe, kratka vožnja, ponovno zaustavljanje, otvaranje prozora dobrog šofera, maskirna uniforma sa glavom, očima i bradom.

"Jel sve u redu?" pita.

"U redu je."

"Super! Dobro došli na slobodnu teritoriju", rekla je maskirna uniforma.

Čovječe, sad znam šta je slobodna teritorija: maskirna uniforma sa glavom, očima i bradom. Moram reći kako je ta slobodna teritorija bila i pomalo ružna, kako joj smrdi iz usta i kako bi joj dobro došlo jedno brijanje.


Amir Hodžić