Almina Šehić – Kofer s luftom

Kofer s luftom

Žena sam, studentica, imam 20 godina. Dolazim iz malog grada imena Gornji Vakuf-Uskoplje. Trenutno živim i studiram u Sarajevu. Na životno pitanje šta želim biti kada odrastem i čime se želim baviti, nikada nisam imala odgovor. Odgovor nisam imala ni u završnom razredu svog srednjoškolskog obrazovanja, smjera opće gimnazije, jer je to meni pružalo slobodu i širinu izbora nakon maturiranja. Čekala sam mjesec, sedmicu, čak i dan prijemnih ispita da izaberem jednu od ponuđenih opcija za moje buduće i najvjerojatnije doživotno zanimanje. To mi je najteže i padalo. Od svega što današnji svijet nudi, na meni je da izaberem jedno. Završim to jedno pa ako me život natjera da moram ponovo, tek onda biram ono drugo. Upisala sam studij tehnologije i izabrala da svoju kreativnost spojim sa stečenim znanjem u toku studija i to ljudima i svijetu predstavim na ekranima, u pikselima.

Čeka me put novog upoznavanja, otkrivanja, istraživanja, učenja i slaganja novih puzzla svog života.

Nisam mogla ni da zamislim da će djevojčica, koja je uvijek nestrpljivo i uzbuđeno čekala dan pakovanja pred odlazak na putovanje, sada to ostaviti za zadnje i najmanje bitno za uraditi kada dođe dan moje prve selidbe i prvog dužeg konačnog odlaska iz obiteljske kuće. Stvari sam razbacala po cijeloj sobi, koja me gušila više nego prazan kofer u središtu svega toga. Okrenula sam glavu, pružila korak, zalupila vratima i napustila kuću. Koliko sam mrzila odgađati svoje obaveze, toliko sam često to i radila. To je moja slabost koju sam svjesno potiskivala sve ovo vrijeme. Kući sam se vratila samo par sati pred polazak, par sati prije napuštanja doma i obitelji. U sobi me čekala mama sa spremnim, spakovanim koferom, za koji se nadala da je dovoljno jak da među svim tim silnim stvarima može ostati nešto lufta za njenu brigu i ljubav. I moju neodgovornu odgovornost. Uvijek sam za nju bila previše samostalna, govorila mi je da sam joj prerano iskliznula iz ruku. Sjedila je na podu ispunjena i nevino sretna. To je bio prvi put da ona pakuje moj kofer pred odlazak nakon godina i godina mog dokazivanja samostalnosti, moje snage, sirove ženske snage koju mi je ona darovala. Prije tog dana nije ni pokušavala ponuditi mi svoju pomoć, jer je znala da ću se samo nasmijati, odmahnuti glavom i pakovanje nastaviti sama.

"Idi, kupaj se! Vidiš li koliko je sati? Fino sam ti rekla da rano krećemo. Šta si čekala do sada?" rekla je i izišla iz sobe.


Almina Šehić